|
Kad vec postoji planina
Kad vec postoji planina treba se penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha.
Kad vec postoji planina treba je upoznati
Srcem i uhom kao materinsku rijec.
Kad vec postoji planina treba je osvojiti
Polako i mudro kao jedinu ljubav
Kad vec postoji planina treba je zavoljeti
Predano i njezno kao dijete.
Zato i postoji planina:
Da bismo otkrili
Pute neprohodne.
Ljerka Car-Matutinovic
U PLANINAMA
Tamo gore sunce i vjetar jednako bole
Tamo gore proljeće uvijek jednako kasni
Probuđeno cvijeće bojama blaži strogoću kamenja
Raspupale grane pomlađuju pogurena ranjava stabla
Sunce blješti zaostalim lokvama nedavne kiše
Tamo gore gdje… proljeće uvijek kasni.
Davor Prpić
KOB PLANINARA
Umrijet ću u gojzericama
na Bojincu il´na vrhu Kleka,
gdje orli kruže nad liticama
i vide se obzorja daleka.
Nestat ću u paklu Paklenice
u snježnoj zimskoj olujnoj noći.
Nek´me nose moje gojzerice
gdje noga gorštaka neće doći.
Ostat ću na vrhu Gromovače
za tihe ljetne zvjezdane noći,
u zoru stići do Štirovače,
usnuti kraj vrela u samoći.
Ispenjat ću visove visoke,
dosegnuti nebo liticama.
Kada spoznam ponore duboke;
umrijet ću u gojzericama.
Zdravko Šilić
VELA ODA VELOM VELEBITU
Velebite, care gora u nebesa kud se vinu,
kud se penješ iznad mora u oblake, u visinu?
Ti se dičiš Zavižanom, gromovitom Gromovačom,
Svetim brdom, Malovanom i prašumom Štirovačom.
Tebe krasi Šatorina, Kiza, Dabri, Visočica,
Vrh Vaganski i Stapina i paklena Paklenica.
I Bojinac i Rajinac, Višerujna gorovita,
Sadikovac, Balinovac, Begovača šumovita.
Ponosiš se kukovima i Hajdučkim i Ražanskim,
nebo dereš visovima ne zemaljskim, već božanskim.
Ti se dičiš Lubenovcem, Bačić kukom i Vučjakom,
i Radlovcem i Štirovcem i Zečjakom i Kozjakom.
Protežeš se uzduž mora od Crnopca do Vratnika.
Ti si naša sveta gora, pradjedova naših dika:
Velebite, care gora!
Zdravko Šilić
|
Tlak: 7
