U carstvu planina

Glasna tišina razlijeva s

kamenim carstvom

jutarnjeg praskozorja.

Dan dobiva novu snagu,

a planinari već kroče

stazom prema nebu.

Iz bijelih valova oblaka

sramežljivo proviruju obrisi

plavetnih otoka nebeskog mora.

Na vrhu će planinare

Božja stvarnost prigrliti

i zajedno se s njima smijati.

(1.3. 2007. )

Dobar ti dan, Ivanščico!

Razigrani ožujak

nosi me prema Ivanščici.

S istoka me pozdravlja

zlatna kugla- bit će lijep dan!

Na zapadu sve dublje

bijela lopta u mračcima

tone u san.

S kamene litice promatram

valove golišave šume.

Vjetar joj brižno

češlja

lišće na tlu.

Koraci moji propadaju,

sve dublje u lišću.

Noge me sve teže

nose

u visinu...

Teško dišem...

Vjetar me gura,

vrh mi se smiješka.

Evo me,

gorda Ivanščico,

na  tvom  dlanu!

Hajde da  zajedno

grlimo

cijelo Zagorje.

(11.3. 2007.)

Velebna Raduha

U početku šumovita,

tek mala livada

pogled nam otvara.

Puteljak suh,

iglicama natopljen.

Gojzeri škripe, 

sjenka se za sjenkom miče.

Gle!

Grmičak se uskomešao,

ptice ga u igru nastanile,

s granama se zaigrale,

veselo ga zanjihale.

Dobru volju i igru

na nas su prenijele.

Kraj drvenog pila

prolazimo,

Isusu se poklonimo,

sretan put zaželimo.

Odjednom, na tisuće

bijelih kukurijeka.

Nagnuli svoje glave,

sramežljivo

čuvaju posljednje

snježne uspomene.

Nad puteljkom se

nadvila posljednja

plahtica snijega.

Tek da na zimu podsjeti.

Širi puteljak vodi

do Koče na Loki.

Blatan  od

otopljenog snijega.

Noge nekako brže idu,

odmor se smiješka.

Neki nastavljaju dalje,

uporno, sigurno

prema vrhu,

prema Velikoj Raduhi

u bijeloj

snježnoj kapi.

Na sve strane

pucaju nepregledni

vidici upotpunjeni

zelenim mirisom

crnogorice.

Čas strmo,

pa opet  blaže,

po travnjaku

snijegom prekrivenim

stigosmo na vrh!

Vrh Raduhe!

Plemenite-

planine koja

snaži i  hrabri

dušu.

(24. 3. 2007.)

Kremen

Lika,

tajnovita i oštra,

škrta, zadivljujuća…

Tek neko usamljeno

polje

među visokim krškim

strminama…

Monotonija stada

ovaca,

topi se na

umornom suncu

proljeća

u punom zavežljaju.

Hej,

razgranati žuti drijenak

u cvatu!

Pogled na napuštene

kućice u dolini…

Koraci makadama

tupo odzvanjaju.

Markacija nas vodi

do izvora,

veselog  žuborenja

stopljenog

s pjevom ptica…

Jedinim stanarima

duboke divljine.

Krećemo

na Kremen…

Uska staza

opkoljena je niskim

zelenilom

medvjeđeg luka,

šiljastih listova,

oštrog mirisa…

Bukve se visoko

uzdižu

kao da se

s Kremenom natječu

tko je viši!!!

Odmor na kamenoj gromadi,

panoramski pogled u šumsko

okruženje i pokret.

Dalje, prema strmijem

dijelu, još kratko, ali

najstrmije…

Prolazimo pokraj

ljubičica, visibaba i

pokojeg jaglaca…

Koraci nam proklizavaju

po suhom lišću,

ostacima jeseni.

Još zimski motiv na vrhu,

krpica snijega

kraj koje proviruje

tisuće  ljubičastih

i bijelih šafrana.

Po travnatom grebenu

do vrha,

pazimo da ne pogazimo

cvjetnu ljepotu

vrha.

Kao da smo na nekom

ljetnom cvjetnom šeširiću-

mi, sićušna ljudska

aplikacija…

I tako sva godišnja doba

izredasmo,

u jednom trenutku,

na djeliću Kremena…

Stjenoviti vrh

na dlanu donosi

Velebit i čitavu Liku,

na istoku Bosnu,

i Plješevicu...Ozeblin na sjeveru

s Udbinom i Krbavskim poljem…

Kremen je kresnuo,

prekrasne vidike otvorio, 

i  s nebeskim visinama

nas povezao…   (14.4. 2007.)

Puteljak MIRko

                                                                      (Planinarima)

   Kroz šumu nadomak sela vodio mali puteljak. Zvao se MIRko. Živio je uobičajem životom kakvim žive gotovo svi šumski puteljci.

   Na proljeće bi bujno zazelenio, prošarao svoju odoru mirisnim pjegicama pa izgledao poput  veselog patuljka.

   Ljeti se najčešće odmarao u debeloj hladovini granatih grabova koji ga  preplavili svojom mirnoćom i zaštitili od  vrućina žutog nebeskog vrtuljka.  U društvu marljivih zujalica poskakivao bi za šarenim leptirovim krilima, hvatao lastin rep...onako, u letu.

   Ipak, jesen je za MIRka, najveselija, najuzbudljivija, ali i najprometnija. Često je na usluzi ljudima koji beru gljive, tresu kestene, odvoze drva... Tada se osjeća potrebnim, a to je najdivniji osjećaj. Nije  da je stalno zaposlen, pronađe on vremena i za igre...s lišćem se koprca, šuška, naganja, grli...ljubi. Za ljude je najednom mekan jastučić ugodan za hodanje.

    Zima je za njega najveličanstvenija. Bijele zore bude ga u kretnjama vjetrovitih dašaka, bijele noći ljuljaju ga svojim hladnim, ukočenim pogledima.

I tako prolazile godine. Puteljak se veselio, tugovao, strahovao, čeznuo...

    Jednog zelenog proljetnog jutra njegovom se stazicom zaputio neobičan čovjek. Tih, pognute glave, nezainteresiran za ljepotu koju mu puteljak pruža. MIRko ga pratio u stopu. Pokušao ga probuditi, šaptati mu, tješiti ga...ali čovjek je lagano koračao, bezvoljno, besciljno. Na vrhu brda, pri samom kraju MIRkova puta, dogodilo se nešto neobično, sudbonosno...

   Jedan je usamljen, ali vrlo radoznao kamenčić upravo zavirio i vinuo se iznad travke koja mu je zaklanjala pogled- kad čovjek, upravo u tom trenutku, nagazi i udari ga svom snagom. Kamen se nije ni snašao, a već se našao na drugoj strani s hrpom ostalog kamenja. „Gle, gle, kakva sreća“,  razveselio se kamen, „  napokon imam  svoje društvo!“

 A čovjek?

   Čitavim tijelom ispružio se po puteljku, usnama ga dodirnuo, pomirisao. Lagano dignuo glavu i ogledao se. Što je mogao vidjeti? Puteljak MIRko mu ponudi predivne vidike, ljepotu koju do sada nije zamjećivao. U čovjeku se nešto prelomi...srce mu zaigra, razveseli se. Vidio je let ptica, igru vjetrova i oblaka, daleku modrinu brežuljaka stopljenih s nebom.

   Našao je MIR...

================================================================

Autorica: Sonja Vršić