Put Malog princa – Krupa 13.-15. svibanj 2011.

Čakovečka podružnica ''Bundeka'' (Darko, Željko, Max Rajkec i Bojan) u kombinaciji s prijateljima roniocima iz KPA ''Drava'' iz Varaždina (Sivac, Roni, Miljac, Ivek, Dario, Percač i Saša) organizirala je trodnevni pohod na Južni Velebit. U planu je bilo obići kružnu stazu Malog princa s usponom na Bili kuk, uspon na Crnopac i spuštanje u kanjon Krupe s obilaskom manastira.

Nakon dva-tri  izuzetno uspješna sastanka na kojima su se u detalje pretresli svi aspekti pohoda, ekipu je trebalo činiti dvanaest izuzetno motiviranih sudionika, od kojih su, nažalost, čak trojica (Rajkec, Max, Percač) morali zbog opravdanih razloga odustati.

Ekipa od devet odvažnih, u petak (trinaestog!)  skupila se u kišovito varaždinsko jutro kod Sivca u dvorištu i uz puno truda uspijela u tri osobna automobila ugurati ''logistiku'' kakve se nebi postidio ni ozbiljni ''Čatexov'' sindikalni izlet iz bajnih nam socijalističkih vremena. Naime, varaždinskoj ekipi nisam uspio zatajiti da je uz Tatekovu kolibu (sklonište Crnopac), koja nam je bila baza, veliki kameni roštilj, pa je brdašce napacanog mesa, čevapa i kobasica, bio teret kojeg smo pristali nositi kao ''dodatnu opremu'', što se kasnije pokazalo kao vrlo naporno, ali i u potpunosti opravdano. Neophodne zalihe tekućine bile su također u količinama kakve propisuju planinarski udžbenici, a dio njih jebio zlatno-zelene boje i izvrsnog bukea. Sve je bilo spremno za trodnevnu avanturu.

S obzirom nitko od nas nije bio u tom ''kvartu'', (stazu Malog princa Slavko Tomerlin-Tatek završio je tek 2008. g), išli smo malo na ''buf'', ali ekipa je u svakom pogledu bila toliko spremna, da nas ništa nije moglo iznenaditi.

Sa ceste od Gračaca prema Obrovcu, tristotinjak metara prije tunela Prezid skrećemo na usku šumsku cestu, na kojoj je nemoguće mimoići se sa bilo kim, pa raspitivanje u šumariji da li možda tog dana ne odvoze drva nije bilo bez veze. Djelomično je cesta u takvom stanju da nas je samo Ivekovo vozačko umijeće spasilo od višesatnog ''teglenja''.  Nakon parkiranja kod šumarijskog okretišta, granulo je sunce, stavljamo na sebe ruksake sa po  dvadesetak kg opreme, a ponešto se uzelo i u ruke... Od tuda do bazne Tatekove kolibe je 45 minuta, pa ćemo toliko izdržati pod takvim teretom. Ali...Kao što biva u takvim situacijama, (gospodin Murphy i njegovi zakoni!) čim ti je teže za nositi, tim se put više produžava.... Naime; veselo čavrljajući i nadoknađujući izgubljenu tekućinu lagano smo skrenuli s puta: penjemo se mi, penjemo, čak je i ruke trebalo upotrebljavati, kad ono-pukne vidik na Gračac! Kartu i kompas u ruke,  sazivamo sastanak kriznog stožera koji uz smjeh i uzvike zadovoljstva zaključuje da smo nadomak  Kite Gaćešine, vrha koji nam nije bio u planu, a preko kojeg bi mogli do Tatekovog skloništa.  Ali,  taj put za tako natovarene planinare bio bi više nego rizičan (gore-dole po oštrim ''zubima''), pa smo se spustili natrag do ''inkriminiranog'' raskršća i ubrzo  stigli do Tatekove kolibe, planinarskog skloništa sa dva kreveta na kat i malim stolom, u kojoj može prespavati za silu 6-8 planinara. Ispod kolibe veliki stol s klupama i ''njegovo veličanstvo'' – roštilj. U blizini cisterna s kišnicom i sasvim upotrebljiv WC. S obzirom da smo bili jedini gosti, nismo morali koristiti šatore, već smo u potpunosti mogli uživati u komociji jednog od najljepših mjesta na našim planinama. Svaka čast Tateku i ekipi koja je u ovoj predivnoj divljini napravila takvo sklonište.

Obzirom da nam je za taj dan bilo sasvim dovoljno hodanja (nekoliko sati pod punim opterećenjem), odlučismo se organizirano ''odmarati'': Saša je dovukao iz šume jedno dva kubika drva, Ivek je narezao špeka, suhih kobasica  i mladoga češnjaka u ogromnim količinama, (a koje su se ipak nekako istopile), Željkov doma ispečeni kruh nevjerojatno je ''sjeo'' uz te delicije, a ''Tomšić'' se još jednom dokazao da se bez njega jednostavno ne može i ne smije.

Predjelo i aperitiv su nas održavali na životu, dok Roni nije završio prvu turu roštilja...a uskoro je krenula i pjesma. Nakon veličanstvenih Darkovih solo-dionica i kvalitetnog zajedničkog klapskog izričaja nismo više bili u opasnosti od šumskih zvjeri.  Sigurno su se udaljile na pristojnu udaljenost.

Zvjezde su treperile na nebu, a Dario ih je pratio ''u živo'', jer je odlučio spavati vani, s obzirom da je društvo u kolibi nastavilo koncertirati svaki sa svojom ''pilom''.

Usprkos burnoj i dugoj festivalskoj noći, ekipa je ujutro bila ''ko nova''. Kava i čaj ,malo jači doručak i gutljaj ''domaće'' i svi smo bili spremni za pokret. Put Malog princa kružna je staza prepuna najrazličitijih kraških oblika, ali u svojim najekstremnijim izdanjima: tu su usjeci tako uski da se kroz njih prolazi s uvučenim trbuhom, ''zubi'' strše po pedesetak metara u visinu, a u kraške vrtače spušta se po nekoliko nizova aluminijskih ljestava osiguranih sajlama i klinovima. Uglavnom, sve što naš Velebit čini lijepim, tu je lijepo ''na kvadrat''. Obilazak puta trajao je nešto više od četiri sata, a uz put smo obišli sve zanimljive punktove koji su dobro obilježeni. Preporuka: neka vam nebude problem skrenuti sa staze – obiđite svaki označeni punkt i vratite se na stazu. Posebno je atraktivan uspon na Bili kuk, s kojeg smo u detalje mogli rekonstruirati naše jučerašnje ''lutanje''. Puni dojmova i ushićenja, vraćamo se u Tatekovu kolibu. Sastanak; dilema: spakirati stvari, spustiti se do asfalta i krenuti na Crnopac, pa se navečer ulogoriti oko Krupe, ili.. krenuti na Crnopac iz baze (6-7 sati) ili... pripremiti dobar roštilj i još malo uživati u već domaćinskom ambijentu, prespavati i rano ujutro krenuti prema Golubićima i Krupi... Demokracija je pobjedila i već se polako dimilo s roštilja, a brzanci Sivac, Roni, Miljac i Saša spustili su se do automobila po još nešto ''logistike''. Još jedna divna festivalska večer ...

Prva meškoljenja oko 5 ujutro znak su za ustajanje: ponovljen ritual od prošlog jutra, spremanje stvari, čišćenje kolibe i okoline i put pod noge. Napominjem da je u kolibi ''škreblica'' za dobrovoljne priloge, pa je više nego red ostaviti nešto novaca domaćinima koje na žalost nismo imali priliku upoznati.

Na Krupu smo krenuli cestom prema Obrovcu do skretanja lijevo za Krupu, pa do sela Golubići, desno kod znaka za most na Krupi,  pa do kraja asfalta. Prvi cilj nam je bilo ušće Krnjeze u Krupu, a zbunjozu s markacijama razriješio nam je ljubazni domaći seljak koji nas je preveo kroz labirint maslinika i suhozida do strmine prema kanjonu i Ušću. Strmina je mjestimice opasna, a vrlo krušljiv teren voli se zarolati pod gojzericama. Uz dužni oprez i prekrasne vidike na zelenu rijeku, spuštamo se do Ušća. Preko rječice Krnjeze, na prostranoj zelenoj livadi jedna ekipa se ulogorila i sa zanimanjem prazi naše spuštanje. Ubrzo smo shvatili zašto; naime, uz najbolju volju nismo mogli nači načina da prijeđemo rječicu. Ovi preko su nam viknuli da su išli strminom uzvodno, pa tamo preko, ali... oni nisu imali Miljaca. Dok smo već svi odustali od pokušaja, Miljac se uporno vrtio po kamenju, micao gusto raslinje i –došao preko. Bilo je sklisko, pošteno smo se izgrebali, ali prebacili smo se preko! Daljnji put kanjonom bila je prava relaksacija. Krupa je u tom dijelu mirna, uz nju su djelomično široke zelene livade, a djelomično se nailazi na vrlo oštre stjene, u kojem djelu su kaskade i Krupa čini male skupine vodopada. Nakon sat i nešto hoda, stižemo u manastir Krupa. Impozantna građevina samostana uz koji je crkva s freskama (iz 14. stoljeća) sve nas je iznenadila svojom veličinom i bogatstvom sadržaja, a ljubazni domaćin nam je opisao povijest tog mjesta. Kratak odmor, pa polako natrag istim putem. Završni uspon iz kanjona izvukao je iz nas i zadnje kapljice znoja, ali zadovoljstvo pohodom bilo je veliko. Grahom kod Macole i pivicama na Ljubeščici završili smo ovo trodnevno druženje uz mnoštvo ideja za sljedeće pohode u ovakvom sastavu. Čestitke ekipi!

Link na fotke:

https://picasaweb.google.com/112312400733993675301/PutMalogPrincaKrupa?authkey=Gv1sRgCLWMlKSC5sT63gE#