Naša ekipa na najvišem vrhu Austije- Grossglockneru (3798 mnv)

   U nedjelju 1. kolovoza u 7 sati  naša mala  međimurska espedicija od četvero planinara (Sonja, Luis, Anđelko B. i vođa ekipe Anđelko H.)  stigla je  na najviši vrh Austrije- Glossglockner koji se uzdiže do zavidne visine od 3798 m...

Prateći visokogorske vremenske prognoze uspjeli smo iskoristiti dva stabilna dana pa smo tako krenuli iz Međimurja 31. srpnja prema mjestu Kals am Grossglockner te do parkirališta Lucknerhaus koje se nalazi na 1920 mnv. To je jedna predivna udolina između okolnih stjenovih vrhova s kojih se stropošta mnogo slapova i potoka. Njome se treba što više približiti Glockneru. Prolazeći tako najprije pašnjacima pa kamenim siparima, preko ledenjaka i plazeći osiguranom stazom stigli smo nakon pet i pol sati do svog cilja- doma na kojem ćemo prespavati i odmoriti se za sutrašnju turu. Erzherzog Johann-Hűtte je dom koji se nalazi na vrhu stijene s pogledom na sve stana pa nije ni čudo što se mjesto zove Adlersruhe (Orlovo odmorište), a zanimljiv je i po tome što je to dom na najvišoj nadmorskoj visini u Austriji na 3454 mnv. Dom ima 120 ležajeva i stalno je krcat ljudima koji dolaze sa svih stana svijeta kako bi pokušali osvojiti jedan od najpoželjnijih vrhova na kojem bi zasigurno želio biti svaki austrijski planinar kao što je Triglav prestižni vrh Slovenaca.

    Drugi dan rano ustajanje i pokret već u pet sati, još u svitaj zore-  prema svom cilju- Grossglockneru, austrijskom alpskom Kralju. Najprije preko ledenjaka, a zatim penjući se stjenama, doživjevši izlazak sunca- polako i strpljivo bližili smo se vrhu. Za takve je ture najvažnije krenuti što ranije kako bi snijeg bio još čvrst, ali i kako bi izbjegli gužvu koja je za takve vrhove svakodnevna. Na vrh smo stigli vrlo rano tako da smo već u 7 sati mogli uživati u predivnim i neponovljivim  vidicima do susjednih Dolomita i  ostalih alpskih vrhova. Fenomenalno vrijeme, čestitanja, fotografiranja- sve je to ljepota planinarskog života koji je ispunjen svaki put kad se dolazi na vrh...a taj je vrh nešto posebno jer je zahtjevniji i treba uložiti mnogo više truda, imati mnogo više iskustva da se do njega dođe.

    Jednom kružnom stazom preko ledenjaka, osiguranog klinčanog puta, prostranim livadama, ali čitavo vrijeme pod budnim okom „Kralja“ stigli smo do auta ... a Glockner kao da priželjkuje da mu se opet vratimo...nekom drugom prilikom... (S.V.)